Zagrebački Dinamo teško je sa 1:5 poražen protiv Red Bull iz Salzburga u sklopu 4. kola Europske lige, a brojne analize nakon još jednog europskog poraza ukazuju na najveći problem modrih. Velika većina kao jednog od najvećih krivaca vide u treneru Zoranu Mamiću.
Na portalu Tribina.hr tako je i korisnik Mac316 obrazložio u svojoj analizi tri glavna razloga još jednog posrtaja:
Najlakši zaključak je kako je Zoran Mamić kriv jednostavno zato jer je Zoran Mamić. I tvrdnja je potpuno točna, osim što je zalutao na klupu jednog kluba koji želi biti profesionalan bez trenerskog iskustva ili čak i ambicija za taj posao, Zoran Mamić je i arhitekt ovog Dinama zajedno sa bratom. I ne samo kupnjom krajnje upitnih igrača sa svih strana svijeta koje nitko drugi ne želi nego i arhitekt Dinama koji je naviknut na faulove čim se igrača u modrom takne i koji je naviknut da igra s protivnicima koji se predaju prije nego Francuz kad ide u rat. Sve to su osmislili i sproveli Mamići i krivicu daljnje ne bi ni bilo potrebno secirati jer svatko tko je iznenađen posljedičnim Dinamovim predstavama u Europi je ili nepoznavatelj osnovnih nogometnih zakonitosti ili je Ivica Blažičko, kojem usput čestitam na najkonfuznijem komentiranju nogometne utakmice u povijesti.
***********************
No, s obzirom da je ovo Tribina.hr i da se ovdje i jednostavne stvari vole prikazati kao komplicirani, složeni procesi, ovo su tri ključne pogreške od jučer koje Mamića mlađeg odaju kao trenerskog analfabeta (i ne, nijedna od njih nije izostanak momentalne ostavke minutu nakon kraja utakmice):
1. Duje Čop
Duje Čop na terenu je pogreška i ponovno daljnja objašnjavanja ne bi ni bila potrebna. Ispravak, Čop na terenu u europskoj utakmici je pogreška. Ima jedna jedina stvar koju Duje Čop može raditi barem prosječno. Ima kakav-takav njuh za postavljanje u 16-ercu, nađe se u pokojoj prilici kad je baš u blizini gola i jedini smisao njegovog postojanja na terenu je ako je u samoj špici napada, po mogućnosti sa čim manje kontakta s loptom u nogama. Ono što Čop radi katastrofalno, možda i gore od svih napadača koji su prošli Dinamom (a među njima je i izvjesni Fatos Beqiraj zvani ‘Zid’) je kontrola lopte, primanje i prosljeđivanje, taj dio jednostavno ne ide, svaka lopta koju Čop pokuša uštopati se odbija tri metra od njega, a svaka koju pokuša proslijediti suigraču otvara lake kontre protivniku. Iz tih razloga, staviti Čopa na poziciju na kojoj mu je napadačka suradnja primarni opis posla, gdje bi morao primati loptu, prolaziti s njom i upošljavati napadače, je nogometno samoubojstvo.
2. ‘Igrači se nečeg boje’
S obzirom da Mamić već nekoliko puta ponavlja ovo isto o strahu, čovjek bi očekivao da poduzme neke korake da taj strah nadvlada. U prvom redu se to odnosi na vezni red koji se zaista boji dodati loptu, ta dodavanja koja poduzimaju Ademi, Brozović i Antolić su toliko plašljiva da na momente pomislim da bi im trebalo na teren donijeti kahlicu da se popiške jer ih strah jednostavno paralizira. No, iako je selekcija takva kakva jest, neki koraci za nadvladavanje tog straha su se mogli poduzeti. Na klupi Dinama sjedi slabo korišteni Ognjen Vukojević, igrač ogromnih limita i upitnog nogometnog znanja, ali igrač koji se sasvim sigurno, dokazano kroz karijeru, ne boji puno toga. NItko me ne može uvjeriti da bi jedan Vukojević terenom igrao kao Antolić, više pazeći da si ne uprlja haljinicu nego grizući protivnika s loptom. Postavljanjem Vukojevića umjesto jučerašnjeg Dinamovog kapetana (?!?) dobilo bi se nekoliko stvari:
a) Ademi i Vukojević bi činili jači blok u sredini koji bi Austrijanci ipak nekako morali probiti prije nego izađu sami na Dinamove duhove koji igraju na pozicijama stopera
b) igranjem Vukojevića i Ademija malo više iza Brozović bi se mogao pomaknuti malo više naprijed i sa dva osigurača iza sebe pretpostavlja se da bi se ipak malo manje bojao svoje sjene ili dodavanja na više od metar od sebe
c) Vukoejvić nakon nekog vremena sigurno ne bi mogao držati ritam pa bi se povukao bliže obrani, a svaka pomoć ako ste Taravel ili Šimunović dobro dođe. Da ne govorimo da tim povlačenjem bi i stoperi prestali izlaziti visoko od gola i pokušavali namjestiti one očajne ofsajd zamke koje nikad ne uspijevaju.
d) na terenu ne bi bilo Domagoja Antolića
3. Igra obrane
Naglašavam ovo igra jer se oko sastava ne može napraviti puno. Dinamo ima pet stopera od kojih niti jedan ne zadovoljava niti kvalitetu MAXtv Prve lige tako da je potpuno svejedno za koju se kombinaciju Mamić odluči.
Ono što pak čudi i što odaje Mamića kao nekog tko je spavao kad su mu treneri objašnjavali igru u obrani je odabir taktike branjenja. Znalo se iz prve utakmice da RB može odigrati jaki presing koji dovodi do puno prostora otvorenog nakon izgubljenih lopti i brzih akcija za gol. Znalo se i da su stoperi Taravel i Šimunović, blago rečeno, teretni igrači koji više vole suparnika držati u kontaktu nego se s njim natrčavati po terenu. Zašto bi se, znajući sve to, ijedan trener odlučio za braniti se onako visoko kako je Dinamo to pokušavao jučer? U nebrojeno puta je Dinamova obrana izašla skoro do centra, ne slučajno nego zato jer ih je RB pustio da izađu, da ostave prostora iza sebe u koji se brži igrači RB-a mogu bez problema ubacivati.
I točno to se događalo. Spori Taravel i nevjerojatno nekvalitetan Šimunović (možda je najbolje na ovom mjestu čestitati mu na pozivu u reprezentaciju, A reprezentaciju) su masovno gubili lopte na 30 ili više metara od svog gola što je dovodilo do lakih akcija za RB napadače koji su se uvlačili iza Dinamove zadnje linije kako žele. Logika bi nalagala da ako imaš spore stopere nejake na lopti da obrana stoji blizu golmana da markira napadače, a da iza njihovih leđa golman bude dovoljno blizu da pokupi sve pokušaje koji krenu. Mamićeva logika je bila da se spora obrana odmakne daleko od gola jer valjda misli da tako RB-u smanjuje šanse, a u biti mu je samo išao na mlin. Da su Šimunović i Taravel stajali u krilu Eduardu, pa još Ademi i Vukojević ispred njih, Soriano bi se teško onako zavlačio iza leđa obrani, RB bi teško stvarao prilike iz rupa Dinamove obrane i vjerojatno bi se fokusirao na pokušaje sa bokova ili dalekometne šuteve. I dalje bi pobijedio jer, budimo realni, svatko tko dođe na Maksmir pobijedi, ali umjesto narodnog veselja kakvo smo gledali jučer barem bi gledali nešto što sliči ozbiljnijoj nogometnoj utakmici.
Nakon svega, treba samo naglasiti da teoretski Dinamovi čelnici nisu bili u krivu kad su proglašavali skupinu EL-a kao prolaznu. Takva skupina je prolazna jer se radi samo o prosječnim europskim klubovima koji mogu pogoditi bolju ili lošiju formu. No, prolazna je za isto tako prosječne europske klubove koji mogu pogoditi bolju ili lošiju formu, ne za Mamićev Dinamo, projekt koji dolazi iz vukojebine korumpirane i potpuno namještene lige u kojoj se prosječnim i ispodprosječnim igračima raznim protekcijama omogućuje da se kite trofejima i pumpaju si cijenu, koje vode nekvalificirani treneri kojima je prva kvalifikacija za posao odlično kimanje glavom u znak posluha i koji se suočava sa brutalnom dozom realnosti u svakoj utakmici u kojoj igra protiv nekog kome licencu za igranje ne izdaje HNS. Nije više niti iznenađujuće, niti frustrirajuće, čak postaje i dosadno za ismijavanje, danas za to što gledamo u Maksimiru postoji samo jedna riječ koja savršeno opisuje to što gledamo – to je Dinamo!