Srećko Bačun imao je tu nesreću da se kao vanjski suradnik HRT-a u ulozi snimatelja nađe u Vukovaru pred sam pad…
Kalvariju rata u najužasnijem obliku prošao je s Višnjom Kamenski, također novinarkom iste kuće koji su izlaz iz vukovarskog kaosa pronašli u zajedničkoj ljubavi, a naknadno i braku.
Ovaj je par u nekoliko navrata pričao svoju priču, isprepletenu nitima ljubavi i mržnje, no ona nikad nije dovoljno snažno odjeknula u javnosti. Da se ovakve priče ne zaborave, pobrinula se stranica Heroji Vukovara koja svakodnevno podsjeća na ljude koji su svoj obol na ovaj ili onaj način dali u obrani grada – heroja. Zašto javnost slabo zna za novinarski par koji je svojim prilozima želio uputiti poruku svijetu, možda leži u izjavi koju je svojedobno za medije dala Višnja:
– Na meni je još bilo vukovarske prašine kad sam se pojavila na porti televizije u Zagrebu. Ali, moja priča kao da nikoga nije zanimala, nisu me pustili u eter.
Veći dio proživljenog pakla doznaje se od Srećka Bačuna koji je bez cenzure progovorio u prilogu HRT-a:
– Za početak, mene kad su uhvatili, prvo su me prebili tako da su mi slomili vilicu, nekoliko rebara, izboli su me bajunetama po nogama da ne bih pobjegao, pucali su mi u nogu iz “škorpiona”… Ne znam što me spasilo u tom trenutku, zaista, jer sam bio u polusvijesti. Zatim su me odveli u onaj poznati hangar smrti u kojem se čitala Biblija i dali su mi da čitam “Molitvu za mrtve”. Rekli su mi da će me izvesti van i zaklati. Nakon 10-ak minuta, dok sam dolazio k sebi i čitao uz svijeću tu “Molitvu za mrtve” uz druge ljude, došli su po mene i izveli me van da mi pokažu što će raditi sa mnom, rekli su da će za mene još nešto bolje smisliti. Odveli su me iza tih hangara, tamo su bile drvene palete. Na tim drvenim paletama je bio razapet, potpuno gol, jedan branitelj. Oko njega je bilo nekoliko četnika, igrali su se s bajunetama. On je bio potpuno pretučen, krvav, jedva pri svijesti… Čovjek nije ni znao za sebe, nije ni mogao govoriti… Jedan četnik prišao mu je s bajunetom i kastrirao ga. Čovjek je vrištao, oni su se svi smijali. Pola ih je bilo pijano od rakije, pola od hrvatske krvi, to je bilo nešto nevjerojatno.
To su slike strahovitog mučenja, strahovite nepravde, strahovitog zločina za koji nitko nije odgovarao. To je nešto za što svi čekamo nekakvu pravdu. Pitam se kako netko može živjeti s tim što je učinio? – kaže Srećko Baćun koji je u jednom od svjedočanstava kazao i ovo:
– To je bio tako stravičan čin, oni su se do te mjere iživljavali na ljudima da to nitko nije mogao planirati i smisliti. Bila je vjerojatno planirana likvidacija određenog broja Hrvata na ovaj ili onaj način, kako bi čovjek rekao – “čista likvidacija metkom i u Dunav” – ali ovo su bila zvjerstva. U Veleprometu su čovjeka na cirkularu razrezali, gledao sam kako kastriraju čovjeka, za mene su rekli da će me nabiti na kolac. To su bile takve ideje, tko zna što su još radili. To jednostavno nije moglo biti naređeno, to su ljudi koji su to imali u glavi, nešto kao povampireni ubojice, smatra Baćun.
Izvor: Sloboda.hr/HRT/Dnevno.hr