Imunolog dr. Zlatko Trobonjača, redoviti profesor na katedrama fiziologije, patofiziologije i imunologije Medicinskog fakulteta u Rijeci u poduljem statusu koji je javno objavio na svojem profilu na Facebooku progovorio je o epidemiološkoj situaciji u Hrvatskoj u kontekstu restriktivnih mjera s kojima se suočavamo već mjesec dana. U objavi koju započinje pitanjem ‘Kako dalje’ ustvrdio je da će se u jednom trenutku život morati pustiti i to ne samo zbog ekonomskih, nego i zbog socijalnih razloga, a najavio je da će u tom slučaju sigurno biti više inficiranih, ali i da ćemo se sljedećih godinu-dvije, ako ne i dulje, morati prilagoditi životu u uvjetima epidemije.
U nastavku prenosimo njegov status u cijelosti.
– COVID-19, kako dalje? Frustrirajuće djeluje činjenica da mi niti temeljem vrlo strogih mjera koje su uvedene u našoj zemlji ne uspijevamo broj novoinficiranih spustiti na jednoznamenkaste brojeve, ako ne i potpuno dokinuti epidemiju. I to u uvjetima u kojima je život praktički potpuno zaustavljen.
Svi segmenti društva osim zdravstva, policije i vojske, nešto trgovine i transporta su zaustavljeni. Naprosto radi se o takvoj vrsti virusne bolesti koja je izuzetno dobro prilagođena strukturi suvremenog života u smislu širenja u populaciji da je niti ove stroge mjere ne uspijevaju zaustaviti. Doduše, ljudi su strahovito prilagodljiva bića, pa su mnogi održali svoje poslovanje u ovim okolnostima. Međutim, kad se sve sumira, daleko je veći broj djelatnika i djelatnosti koji ne funkcioniraju.
U jednom trenutku život će se morati pustiti i to ne samo zbog ekonomskih razloga, nego i socijalnih jer ljudi strahovito pate u uvjetima otuđenosti, neizravne komunikacije, gubitka dnevnih rutina, hobija ili običnog razgovora s drugom (ne stalno istom) osobom. Golema većina, svjesna situacije i svoje odgovornosti, provodila je ove mjere, a spremna ih je provoditi i dalje prema preporukama i odredbama javnog zdravstva. Međutim, napominjem, život ljudi će se morati pustiti jer ova bolest, po svemu sudeći, neće tek tako nestati pa ćemo se morati svi skupa naučiti živjeti u uvjetima epidemije COVID-19.
Onog trenutka kada Stožer civilne zaštite popusti s mjerama možemo očekivati veći broj inficiranih. Taj broj novoinficiranih nikako ne smije premašiti kapacitete zdravstvenog sustava, a što znači da će epidemiološka služba morati imati detaljniji uvid u njihov broj (a što znači i više testiranja), promptno reagirati na svaku promjenu i temeljem finog podešavanja mjera, održavati priliv inficiranih na podnošljivoj razini. Zapravo, ovo što je do sada radila epidemiološka služba bio je lakši dio posla, jer sada slijedi potreba analize i praćenja svake djelatnosti posebno i propisivanja posebnih mjera za nju. A društvenih djelatnosti je na stotine.
Naravno, svjestan sam da sve ovo zvuči dosta pesimistički, što baš ljudi ne vole, zbog čega je najbolje pogledati činjenice.
Ukoliko bi populaciju željeli zaštititi temeljem tzv. “imunosti krda”, kada bi imali priliv od 100 novoinficiranih dnevno, trebalo bi nam u RH oko 64 godine! Izračun je temeljen na pretpostavci da je opći reprodukcijski broj ove epidemije 2,4, te da RH ima 4 mil. stanovnika, a 100 inficiranih dnevno značilo bi prosječno 20 hospitaliziranih dnevno, odnosno oko 600 mjesečno, što bi za zdravstveni sustav bilo podnošljivo. Drugim riječima, na ovu metodu zaustavljanja epidemije bolje je niti ne računati.
Preostaju nam lijekovi i cjepivo. Tu je veliki problem izrazita mutagenost virusa, a u takvim uvjetima djelotvorno cjepivo teško je proizvesti. Držim ipak da će se uspjeti jer ljudi prebolijevaju bolest, odnosno protektivna imunost se razvija, pa paralela s AIDS-om ne stoji. Naime, ako se imunost razvija preboljenjem bolesti, može se inducirati i cijepljenjem, što nije slučaj u AIDS-u. No, za proizvodnju cjepiva trebat će barem još godinu dana, a onda ga treba namnožiti u milijarde doza i podijeliti ljudima. Trajat će to dugo.
Doduše, u tom kontekstu malo zabrinjavaju informacije o reinfekciji ljudi koji su već preboljeli bolest, nadamo se da je to ipak bila primarna bolest koja je dugo trajala. Prema kliničkoj slici vidimo da se imunost bori dugo, ponekad i više tjedana, uz popuštanje i pogoršanje simptoma, što bi moglo značiti da virus mutira i izbjegava imunosnom nadzoru u tijeku same bolesti, no većina ljudi na kraju ga eliminira.
Proizvesti učinkoviti lijek protiv ovakvih virusa nije lako. Ako bi bilo sreće da već postojeći antivirusni lijek djeluje dobro to se može dogoditi i brzo, no za proizvodnju i ispitivanje ciljanog lijeka baš protiv ovog virusa trebale bi godine. Postoji i nada da bi virus mogao sam od sebe nestati iz ljudske populacije, jer je to virus životinja i nije dobro prilagođen biologiji čovjeka, no za sada, čini se da se virus uspješno širi.
Zaključno, po svemu sudeći idućih godinu, dvije, a možda i duže trebat će se prilagoditi životu u uvjetima epidemije. Trebat će prilagoditi svoje poslovanje i svoje društveno ponašanje, a i korigirati onaj pozdrav “budi pozitivan” u “ostani negativan”.