Na svojim internet stranicama Hrvatska čista stranka prava (HČSP) objavila je članak pod nazivom “Etička osnova pravaštva”. Ovaj vrlo zanimljiv i vrijedan članak na odličan način opisuje svrhu i narav pravaštva, te hrvatskog nacionalizma općenito. Članak prenosimo u cijelosti:
Prva klica pravaštva, zametnuta u misli i volji Starčevićevoj, nije ništa drugo nego etički krik za slobodom. Spoznaja da hrvatski narod sa svom svojom poviješću, sa svom političko-državničkom tradicijom, sa svim etički izrađenim oznakama, s izrazitom narodnom kulturom i dokazanom sposobnošću za kulturno stvaranje na svim područjima, da taj i takav narod nema slobode – ta je spoznaja pokretala svu hrvatsku narodnu borbu, ona je poslala Kvaternika u Rakovicu, ona je od Ante Starčevića napravila najnesebičnijeg učitelja, ona je nadahnjivala Radićevo prikupljanje sela, ona je konačno našla praktičnu primjenu osnivanjem NDH i Nove, današnje hrvatske države.
A sva je ta borba i sva je ta politička misaonost i čitavo je to Starčevićevo zaključno djelo etičkog značaja, jer je tražilo, zahtijevalo i isposlovalo slobodu, koja je prirodno stanje svakoga bića.
U ropstvu se razvija nepravda, neprirodno se sprečava rast i ostvarenje prirodnih zadataka naroda, oskvrnjuju se pojedine ličnosti, iskrivljuju se osnovni zakoni narodnosti, te se na taj način onemogućuje postizavanje bitne svrhe ljudskoga života uopće. Borbu protiv ropstva traži priroda, traži razum, traži Bog i kršćanstvo, ona je u srži svojoj etička borba.
Dakako, pravaštvo kao etički način borbe za slobodu ne shvaćaju većinom jednako svi članovi jednoga naroda ili jednoga dijela naroda (seljaštvo, radništvo, inteligencija). To biva uslijed pomanjkanja izvjesnih spoznaja (seljaštvo), ili uslijed zavedenosti u bludnju (radništvo), ili uslijed pokvarenosti (inteligencija). S toga je od Rakovice (1871.) do 10. travnja 1941. proteklo sedamdeset godina, a do 1991. daljnjih pedeset godina, dok je pravaštvo hrvatskoga naroda sazrelo za udar. Čitavi je narod osjećao veličanstvo borbe, sva mu je priroda zadrhtala u kidanju ropstva i ostvarenju slobode, naslage neznanja, zavedenosti i pokvarenosti morale su popucati pred ukazanjem jednoga skroz naskroz etičkog simbola u obliku pravaškog nauka.
Hrvatski narod, koji nije u slobodi mogao razvijati sve bitne uvjete svoga ekonomskog i kulturnog života, konačno se rasparčao u stranke i strančice, gubeći sve više iz vida osnovna načela unutrašnjeg jedinstva i konačni cilj svakoga društva – misao za opće dobro. Velikosrpstvo, jugoslavenstvo, masonerija, neokomunizam i stari bolesni liberalizam rastočili su u narodnim i intelektualnim krugovima sve zdrave sokove za stvaranje jednoga hrvatskoga autoriteta, koji bi od svih bio priznat.
Samo pravaštvo može razjuriti to leglo truleži i uspostaviti jedan autoritet, a s njime i moralnost, koja je u biti uvijek osjećaj podvrgavanja nečemu, svijest o dužnostima i nekoj službi za opće dobro. Samo pravaštvo može uspostaviti čast slušanja i time stvoriti atmosferu svijesti o općem dobru, koje je više od dobra pojedinca i od lažnog interesa kojekakvih strančica. Samo pravaštvo može proširiti pojam općega dobra s dobra koristi na dobro poštenja, koje vrijedi u sebi bez obzira na materijalnu korist, jer u dobru poštenja zori: razboritost upravljača države, politički razbor svakoga državljanina, socijalna pravda, svaka pravičnost, mudrost i krepost.
Autoritet je jedini princip etičkoga ozdravljenja naroda. To dokazuje cijela povijest svijeta, a današnja Europa je školski primjer ove činjenice. Demokratski princip, koliko god je imao primamljivih doskočica za slobodu misli, upropastio je svijet izjednačivši dobro i zlo. Najveći grijeh demokracije, tj. epohe bez autoriteta, leži u njenoj stidljivosti, da se bori za dobro, a žigoše zlo. Žalosna mješavina krivih načela, kao što su jednakost, vladavina naroda, vlast većine, upropastiše princip elite i kvaliteta, koji je dakako uvijek u manjini. Izgubilo se mjerilo svakog rasuđivanja, a zdrav razum je u poplavi demagoških i lažnih ideologija potamnio kao sunce za vrijeme pomrčine!
U takvoj atmosferi se moglo dogoditi, da je političko vodstvo stvaralo preduvjete za stalešku borbu, napuštalo princip državnosti, upuštalo se u sumnjive sporazume, gušilo polet vlastite inteligencije, intelektualno je vodstvo koketiralo s ljevičarstvom, anarhičnim krilaticama svih vjetrova, rastvaralo zdravlje književnog i umjetničkog stvaranja i trpalo džepove plutokratskim plaćanjem nemoralne rabote, čovjek-masa gubi glavu i pliva u zločinu u ime uljudbe (pobačaj, istospolni brakovi, korupcija, materijalizam u stotinu oblika i malograđanski mentalitet u tisuću izraza).
Eto, to je slika Hrvatske 2015. godine! Zar u njoj ne razabirete sve znakove propasti i rasula jednoga od najstarijih naroda Europe, koji se pokrstio još pred 1400 godina, koji je u XVI. stoljeću stvarao umjetnička djela prije nego veliki narodi, kojemu je istodobno uspjelo zadržati tursku navalu i održati se ispod pet gospodara.
Spasenje može donijeti samo pravaštvo, koje je kadro uspostaviti hijerarhiju vrijednosti na mjesto tugaljive magle jednakosti, koje će postaviti na vodstvo elitu nad masom, koje se ne utiče materijalističkom principu broja u stvaranju zakona i reda, nego duhovnom principu vođe-vladara, koji će prvu brigu posvetiti odgoju nove mladeži, koja će, protivno od staroga čovjeka, znati slušati zapovijed, nametnuti stegu i pod tom zapovijedi i stegom izvršiti neki posao, dužnost, staviti se na pravo mjesto, ukloniti ljenčarenje, besposličarenje, prazninu i pustoš u životu, riješiti svoju sudbinu, učiniti nešto pozitivno i određeno, svjesno onoga krika, o kojemu govori filozof: „Doskora će se čuti na cijeloj planeti grozovit krik, koji će se popeti do zvijezda, kao zavijanje bezbrojnih pasa, koji traže nekoga ili nešto, što zapovijeda, što nameće neki posao ili neku obvezu.“ (J. Ortega Gasset)
Pitanje zapovijedanja i slušanja je odlučno pitanje ljudskoga društva, stoga ga pravaštvo rješava kao bitnu etičku jezgru svoga nauka. Ako ga ono uistinu riješi do kraja i u Hrvatskoj točno odredi, tko zapovijeda i tko sluša, jedan će stari europski narod biti spašen u okviru svoje vlastite države.
Izvor: hcsp.hr