Sve ovo što se događa u Ukrajini nije tek neka trenutna i prolazna eskalacija nezadovoljstva običnih građana politikom aktualnog (odbjeglog) premijera. Ovo je ukrajinska borba za nezavisnost, i to ne tek formalnu kakvu imaju od 1991., već za pravu, potpunu nezavisnost od agresivnog susjeda koji ju je oduvijek nastojao asimilirati i eksploatirati. Zvuči poznato? Naravno, iako se tu radi o gotovo pa identičnoj preslici hrvatske borbe za slobodu u Domovinskom ratu, razlika između relacije Hrvati – Srbi od prije otprilike dva desetljeća i relacije Ukrajinci – Rusi danas je u tome što su ukrajinski protivnici jedni od krojača čitave svjetske politike. zemlja koja je stalna članica Vijeća Sigurnosti UN-a, ima treću najveću (a nekada i uvjerljivo najveću) vojnu silu na planetu te je po svemu sudeći spremna za krvavu agresiju, bez milosti prema ukrajinskim civilima, gradovima, prirodnim i kulturnim znamenitostima. Po svim ostalim faktorima ovo što vidimo u Ukrajini je zapravo veća verzija velikosrpske agresije na RH i BiH:
– poraz politike koja je išla na ruku agresoru
– uspostava nove, demokratske vlasti
– krvavi unutarnji sukobi
– peta kolona koja surađuje sa agresorom
– agresor uoči sukoba manifestira vojnu i političku moć na mjestu od posebnog simobličkog značaja (za Srbe i Miloševića je 1989. to bio Gazimestan na Kosovu, za Ruse i njihovog “Miloševića”, Vladimira Putina to je Soči i netom završena Zimska Olimpijada)
– Vojne vježbe i otvorene prijetnje (700 000 ruskih vojnika uz samu ukrajinsku granicu vježba i testira projektile)
– Uspostavljanje paradržave Krima na prostoru gdje su Rusi tek natpolovična većina, teror nad Ukrajincima i pripadnicima trećeg naroda – Tatarima (slično su prilikom ratnih sukoba u Hrvatskom Podunavlju i Zapadnoj Slavoniji 1991. prolazili Česi, Slovaci, Mađari pa i sami Ukrajinci)
– Paradržava najavljuje referendum o pripajanju Rusiji (svaka sličnost sa tzv. SAO Krajinom ili Republikom srpskom je slučajna)
– Ukrajini se prijeti invazijom i intervencijom ruske vojske, EU, NATO i UN šute (vjerojatno će, a i to samo u slučaju rata, za 2-3 godine poslati “plave kacige” da stoje i ne čine ništa kao i u hrvatskom slučaju)
– Ukrajinu i nove vlasti se također napada i za “progon Rusa, fašizam i etničko čišćenje” (deja voux)
– Konačno, međunarodni faktori (čitaj: SAD) blago opominju Rusiju, no do prave će reakcije doći tek u slučaju da npr. izgori američka ambasada ili sl.
Hrvatski je narod nekoć davno živio u Ukrajini, na obali Azovskoga mora, otkuda potječu i najstariji pisani tragovi našega imena na tlu Europe (Tanajske ploče). Od svih Slavena genetski smo najbliži upravo Ukrajincima (uz Slovake i Poljake), imamo sličnu povijest, jezik, kulturu. Ukrajina nas je, i sama još uvijek međunarodno nepriznata, priznala među prvima još u prosincu 1991. Ako hrvatski narod, i sam po sebi porobljen kao i ukrajinski, može nešto učiniti da se afirmira kao jedno zrelo nacionalno tkivo i da pomogne subratu u nevolji, onda je to sada u ukrajinskom slučaju. Pomognimo Ukrajincima da se što prije i na što bezbolniji način oslobode i počnu živjeti u skladu, neka oni postanu putokaz i nama kako se bori za svoja prava!
Autor: Juraj Njegovan pl. Balen
Foto: Reuters