Proizvodnja brizantni i inicijalnih eksploziva (ili javnosti poznatih kao VOJNIH eksploziva) od posebnog je značaja za svaku zemlju koja vodi računa o Domovinskoj sigurnosti i ekonomskom prosperitetu. Eksplozivi nisu samo sredstvo razaranja već se radi o jeftinoj visokoj energiji koju lako skladištimo i prenosimo, a koja se može primijeniti u raznim granama industrije. Primjenu visokih energija eksploziva često se susrećemo u metalskoj industriji, graditeljstvu, rudarskoj i naftnoj industriji, poljoprivredi, sintezi dijamanata, u sintezi novih materijala itd.
Primjenu visokih energija eksploziva možemo upotrijebiti u borbi protiv vodenih bujica, požara, pa i u medicini (mikro eksplozije).
Nabrajati bi mogli u nedogled.
Pitanje je:
Tko je i iz kojih razloga u Hrvatskoj spriječio proizvodnju brizantni i inicijalnih eksploziva, raketnog goriva? Je li se Hrvatska odrekla ove strateške proizvodnje zbog neznanja i nesposobnosti pojedinaca, ili zbog djelovanja UDBA-e i Projugoslavenskih snaga?
Pokušajmo sagledati povijesne činjenice.
Hrvatska je do 1948. godine imala proizvodnju eksploziva u okolica Ozlja i redovno školovanje pirotehničara u Zagrebu. Tvornica eksploziva kod Ozlja bila je izuzetno kvalitetna i poznata van granica naše domovine. Između dva rata, tu tvornicu u svojim stručnim publikacijama navodi i Nobel-Dynamite Trust „kao izuzetno kvalitetnu i uspješnu“, te školu pirotehničara u Zagrebu kao ustanovu koja obučava kvalitetne stručnjake za rad s eksplozivima.
Nakon završetka II. svjetskog rata, Hrvatska nepravedno gubi tu gospodarsku granu te struku PIRO-MEHANIČAR, PIROTEHNIČARA, te INŽENJERA PIROTEHNIKE, odnosno PIROTEHNOLOGA i sl.
1948. godine zločinac Tito daje naređenje da se proizvodnja kod Ozlja hitno ugasi i da se postrojenje te tvornice raseli u druge tadašnje republike. Dio proizvodnog postrojenja tada je odvezen u Srbiju u tvornicu „Miloje Zakić“, a dio u tvornicu baruta i pirotehnike „Kamnik“ u Sloveniji.
Razlog:
„Hrvati su fašistoidni i kao takovi apsolutno nepodobni za taj vid proizvodnje i razvoj tog djela inženjerstva“.
Hrvatska je bila jedina republika u bivšoj Jugoslaviji nad kojom se sprovodila ova diskriminirajuća odluka do osamostaljenja Hrvatske.
Do kuda je taj apsurd išao možemo vidjeti i u blijedećem primjeru.
Hrvatska je imala uhodan sustav obrane od tuče. Kao takova imala je potrebu za protugradnim raketama. Na tržištu se prije nekoliko desetljeća pojavila protugradna raketa TG-10. Svi dijelovi te rakete rađeni su u Ivanić Gradu u tvornici Ivanić Plast. Laboracija te rakete (reagens, eksplozivno punjenje, raketno gorivo, detonatori, Piro. elementi) vršeno je u Crnoj Gori u tvornici „19 DECEMBAR“ koja je od tog proizvoda imala i znatnu materijalnu korist.
Raketa TG-10 imala je odlične tehničke i taktičke performanse te kao takova korištena je i u drugim državama u okruženju.
Osamostaljenjem Hrvatske, te nakon Domovinskog rata grupa hrvatskih stručnjaka u kompaniji Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, točnije kompanija Alatnica d.d. pokreće pitanje vlastite proizvodnje protugradnih raketa. Stručnjaci Alatnice d.d. izradili su vrhunsku protugradnu raketu koja je zadovoljavala sve taktičko tehničke i sigurnosne uvjete.
Kompanija Alatnica d.d. suočava se s daleko većim problemom.
Suočeni su s interesnim lobijem koji zagovara kupnju raketa ni manje ni više nego iz Srbije te djelovanje UDBA-e.
Raketa proizvedena u Alatnici d.d. proglašena je tehnički neispravna.
Nadalje.
Samo oni koji su aktivno sudjelovali u organiziranju obrane 1990. godine znaju s kojim smo se teškoćama sretali baš zato što nismo imali ovaj vid proizvodnje, te dostatan broj školovanih stručnjaka.
Ovdje moram navesti i dva ključna povijesna događaja:
Prvo – SDP na čelu s Ivicom Račanom, izdajnikom domovine i hrvatskog naroda, dana 23. svibnja 1990. godine, i to samo osam dana prije okupljanja prvog saziva Sabora s HDZ-ovom većinom nakon prvih demokratskih izbora provedenih nakon II. svjetskog rata, predao je cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane neprijateljski nastrojenoj JNA. Tim oružjem se moglo se naoružati 200.000 ljudi. Tu je bila uključena znatna količina protuoklopnog i protuzračno naoružanja, te lako topništvo.
Odmah nakon tog izdajničkog čina dr. Franjo Tuđman, svjestan tadašnje vojne nadmoći JNA i Srbo-četničkih agresorskih težnji, uspijeva od Mađara kupiti određenu količinu pješačkog naoružanja i streljiva. Mađari nam prodaju 30.000 komada različitog oružja, i pripadajuće streljivo, uglavnom pješačkog. Radilo se o apsolutno legalnoj kupnji. Nakon toga pojavljuje se Belgija i još neke zemlje.
Paralelno se u najvećoj tajnosti organizira proizvodnja minobacača te drugog naoružanja koje nije zahtijevalo dugogodišnji tehničko tehnološki razvoj. Ta proizvodnja bila je nedostatna za potrebe HV-a.
Neprijatelji domovine ne miruju.
Tada imamo drugi ključni moment:
dana 25. rujna 1991. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda rezolucijom 713 donosi odluku o embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme Hrvatskoj. Taj embargo provodio se tijekom cijelog ratnog razdoblja što je tada dovelo u pitanje pravo Hrvatske te Bosne i Hercegovine na samoobranu koje je garantirano poveljom Ujedinjenih Naroda.
Radilo se o veleizdaji a hrvatski narod, a tu veleizdaju možemo zahvaliti isključivo izdajniku Budimiru Lončaru.
Treći ključni moment:
Dana 29. rujna 1991.godine, znači punih godinu i pol nakon što je Hrvatska proglasila samostalnost, srpski terorist Milan Tepić minira vojno skladište u Bjelovaru. Skladište eksploziva, streljiva i naoružanja koje se tada nalazilo na suverenom teritoriju RH. To skladište poznatije je kao BARUTANA ili BEDENIK . Odbija časnu predaju te tvrdi da svojim postupkom „BRANI SRPSTVO“. Da je terorista Tepić „SRPSTVO“ branio na suverenom teritoriju Srbije, vojno gledano njegov čin tada bi se mogao proglasiti junačkim.U ovom slučaju, njegov postupak u kojemu je cilj bio izazvati velike ljudske žrtve posebice na civilnim stanovništvu te Bjelovaru nanijeti velike štete s dugotrajnim posljedicama, to je kukavički potez i čin terorizma.
Jedanaest veličanstvenih heroja Domovinskog rata, Ivan Cvrtila, Eduard Kukal, Stevo Legčević, Vladimir Makar, Siniša Paunović, Dražen Pervan, Nikola Petrčić, Mario Šimić, Ivan Trogrlić, Marko Tukerić te Milan Vuković žrtvujući vlastite živote sprječavaju eksplozije trećeg i četvrtog hangara. Uz to bila je i sretna okolnost da je između skladišta u kojem se nalazio čisti TNT a koji je Tepić uspio dignuti u zrak i ostala skladišta posljedice po civilno stanovništvo Bjelovara i okolice ble bi nesagledive.
Tim herojskim činom izbjegnuta je velika tragediju Bjelovara i okolice i spašene velike količine streljiva i naoružanja, a koje je znatno promijenilo situaciju na terenu u korist HV-a.
Cijelo vrijeme Domovinskog rata, domovina je izložena razno raznim ratnim profiterima, ucjenama, prijevarama, nepotrebnim žrtvama. Posebna cijena plaćena je zbog nedostatka stručnih ljudi PIROTEHNIČARA I PIROTEHNOLOGA.
Od samog početka Domovinskog rata jedna manja skupina domoljuba pokušava ispraviti povijesnu nepravdu. Isto tako pokušavamo domovini vratiti jednu izuzetno profitabilnu granu privrede koja u svom civilnom aspektu ima neslućene mogućnosti. Razvojem te grane industrije osigurao bi se velik broj novih radnih mjesta.
Ovom prilikom spomenuti ću samo neke.
Dr. Mladen Pleše pod kraj Domovinskog rata pokreće proizvodnju TNT-a .
Bio sam osobno uključen u taj projekt od samog početka. Paralelno uz pokretanje proizvodnje TNT-a , ja osobno na srednjoj jednoj srednjoj školi u Zagrebu ,Tehnološkom fakultetu u Zagrebu te ministarstvu obrazovanja pokušavao sam pokrenuti školovanje mladih ljudi za zanimanje PIROTEHNIČARA I INŽENJERA PIROTEHNIKE u redovnim školskim programima.
Tvornica TNT-a izgrađena je u blizini Zagreba.
U to postrojenje za proizvodnju TNT-a tada je ugrađena potpuno nova oprema. Zadovoljeni su svi naj moderniji uvjeti i standardi u jednoj ovakvoj proizvodnji, a posebice sigurnosni aspekt te aspekt zaštite okoliša. Počeli smo proizvoditi prve tone TNT-a, a tada doživljavamo šok.
Dolazi do trenutnog prekida i zabrane proizvodnje .
Ova proizvodnja zatvorena je doslovce preko noći. U MORH-u se proširila famozna tvrdnja da je zapovijed, da se „ postrojenje po hitnom postupku zatvori“ došlo sa „VRHA“ .
Pisanu zapovijed nitko nikada nije vidio.
Sva oprema tog postrojenja, a koja nije bila ni tako jeftina, doslovce je nestala preko noći. Do danas nitko ne zna gdje je završilo postrojenje i tko se tim u konačnici okoristio.
Ono što bi za našu domovinu bilo daleko veća šteta to je činjenica da smo do dans mogli imati najmanje dvije generacije mladih inženjera i tehničara te struke.
Situacija po tom pitanju danas – danas imamo ljude koji prolaze tromjesečne tečajeve.
Pokušajte zamisliti situaciju da dođete u bolnicu na jednu ozbiljniju operaciju. U bolnici saznajete da će vas operirati divan kirurg koji je svoje znanje i vještine stekao na tromjesečnom tečaju. Mislim da bi se itekako zabrinuli o ishodu operacije.
Drugi slučaj.
Hrvatski domoljub Stjepan Budinski tijekom Domovinskog rata na području općine Ivanić- Grad pokreće proizvodnju HEKSOGENA, OKTOGENA. Budinski organizira i grupu stručnjaka te MORH – u i Vladi RH predlaže pokretanje proizvodnje raketnih goriva. Budinski nema tehnoloških ili organizacijskih problema. On nailazi na daleko veći problem a to je korupcija te djelovanje UDBA – e.
Budinskom je proizvodnja uništena namjerno.
Domoljubna koalicija mora zaustaviti ovu suludu situaciju, u kojoj se državi rade namjerne štete, zabranjuju cijele gospodarske grane te dovesti u red.
Neposjedovanje ove proizvodnje a posebice neimanje dostatnog broja stručnjaka iz ove oblasti ozbiljno je i nedopustivo ugrožavanje Domovinske sigurnosti.
Autor: Branko Kakarić